27
nedjelja
svibanj
2012
Ne bojte se savršenosti; nikada je nećete doseći.
Ipak, savršenstvo je precijenjeno. Svi žele biti savršeni, a da ni sami ne znaju što to znači. Ništa nije savršeno, i nitko nije savršen. Zašto se onda svi trude biti nitko i ništa?
Sve ima svoju cijenu, pa tako i želja za savršenim izgledom. Zbog te iste želje stvorene su dijete za mršavljenje, teretane, botox, zatezanje lica i tijela, boje za kosu, leće u neprirodnoj boji očiju, šminka... Mogla bih nabrajati u nedogled. Ali zbilja, je li vrijedno toga? Želite li se pretvoriti u nešto sasvim suprotno od onoga što jeste samo pod cijenu da se ljudi okreću za vama na ulici? A opet, što vam to vrijedi ako niste osoba kakvu bi ljudi voljeli? Ako ste se, pretvarajući u ''osobu savršenu na izgled'' pretvorili u osobu sa užasnim karakterom?
Gledajući glumce, pjevače i modele, poželimo biti poput njih. Savršen stil i šminka, a pred kamerama uvijek izgledaju sretno. No, jeste li se zapitali što se događa kada se kamere ugase? Nastupaju drame, droga, svađe s poslovnim i ljubavnim partnerima... Svo ono savršenstvo izblijedi i ostaje samo razmazana šminka i odjeća koja ne sjaji kao prvi put kada su je obukli. Još uvijek želite biti poput njih?Po meni, svatko bi trebao biti točno takav kakav je. Ako ste takvi stvoreni, tada ste već sami po sebi savršeni. Uostalom, bitnije je raditi na karakteru nego na izgledu. Najvažnije je prihvatiti i voljeti sebe takvog kakav jesi. Tek onda će vas i drugi gledati tako.
komentiraj (3) * ispiši * #
17
četvrtak
svibanj
2012
Ljudi: komplicirana ili jednostavna bića?
Ako mene pitate, ljudi su najčudnija pojava na svijetu. Bez problema uđu u vaš život, a ponekad teško izađu iz njega. A kada izađu, kada ih sretnete na ulici, trgovini ili bilo gdje, samo vam upute hladan pogled, bez osmijeha ili pozdrava. Jer su duboko uvrijeđeni zbog nečega što ste im učinili, a to je možda bio prvi put kada ste mislili na sebe, a ne na tu drugu osobu.
Čovječanstvo je raznoliko, a opet, na neki čudan način, isto. Svi se ljutimo, smijemo, plačemo, vičemo, samo ne radi istih razloga. Moramo paziti što radimo i kažemo ako ne želimo uvrijediti neku osobu jer, ako to učinimo, oni će prekinuti svaki kontakt. Čudno, zar ne? Kako se, najednom, netko samo probudi i odluči da više neće razgovarati s vama. Bez razloga. Jednostavno vas ostave da visite kao da im nikada niste ništa značili, i ono što najviše boli je lakoća kojom su to učinili. Zbilja, mislim da ljudi čine svijet kompliciran. Bez njih, sve bi bilo jednostavno. Bez laži, prijevara i tračeva. Kao da oni donose zlo na svijet. Ali opet, bez njih bilo bi možda i dosadno. Tko bi znao?Premda su stranci, znatiželjni su. Ako vas ugledaju na ulici kako plačete ili vrištite, čak i ako samo prođu kraj vas, zasigurno su se zapitali što vam je. Bez obzira što vas vise prvi put u životu. Možda ćete naići i na nekoga tko će se zaustaviti i gurati svoj nos u vaše poslove, što nimalo nije ugodno, kakve god bile njihove namjere.
Ako malo bolje promotrite ljude na ulici, primjetit ćete da svi nekamo žure. Ne sjede i samo šuteći razmišljaju, trče. S jednog mjesta na drugo. Nemaju vremena niti stati i pogledati nebo koje je danas predivno i bez oblačka, ne stanu i ne zahvale Suncu što je danas izašlo za njih, niti zvijezdama i Mjesecu što ih čuvaju dok tonu duboko u san. Kako, dakle, biti zadovoljan na ovom svijetu koji stalno negdje mrzovoljno žuri?
Mobiteli, laptopi, novac... To je ono što okreće svijet i za čim svi jure. Nitko nije sretan samo sa obitelji i voljenom osobom, sretni su ako imaju veliki stan sa svim mogućim spravama i spravicama, i luksuznim večerama za jednoga koje su si uspjeli priuštiti sa svojim dobro plaćenim poslom. Onda će netko reći da je čovječanstvo ostalo isto kao i prije 50 godina? Niti približno!Najoprezniji moramo biti kada želimo izreći svoje mišljenje. Jer, danas živimo u takvom okruženju da će se svakako naći barem jedna osoba koja će vam se protiviti i tvrditi po svojem. Ne možemo zadovoljiti sve. I nitko ne voli svakoga, niti je svatko svakome drag. Osim ako smo dvolični i ulizujemo se kome stignemo. Hah, zašto me to ne čudi? Samo takvi dobro prolaze u životu danas. Pa vi recite čovjeku neka hoda bezbrižno kroz svijet...
komentiraj (2) * ispiši * #
15
utorak
svibanj
2012
Snovi su moja kočija
Ono nešto prema tebi nosim već mjesecima. Onaj neki poseban osjećaj. Barem je nekad bio. Nisam sigurna što je trenutno. Bol? Možda. Da mi nedostaješ? Svakako! Mogu li napraviti nešto da to popravim? Ne... Sve sam adute bacila na stol, sve karte sam ti pokazala, da zauzvrat ne bih dobila ništa. Ni osmijeh na licu koji je namjenjen samo meni. A mogli smo biti sretni, vjeruješ li?
Ovo što osjećam prema tebi polako prelazi u opsesiju. Jedva se suzdržavam da te pogledam, ali strah da ćeš vidjeti kako te gledam je na neki način jači. Ali dok nam se sretnu pogledi, sasvim slučajno, ne mogu ostati ravnodušna. Jednostavno je to psihički i fizički nemoguće za mene. Doslovno. Kako? Ne znam. Tako utjećeš na mene. To je jedna od stvari za koju mogu okriviti tebe. Isto kao i za činjenicu da sam te zavoljela. Ali onako, istinski. Kako samo maleno dijete može voljeti. A ti se ponašaš kao da te nije briga. Možda i nije. Zašto bi ti stalo? Nemaš obaveza prema meni. Da smo bili prijatelji, jesmo. Ali to ne mora značiti ništa. Premda mislim da smo i ti i ja svjesni svega što osjećam prema tebi.
Ono što najviše boli je činjenica da ne znam gdje mi je duša. Osjećam se isprazno. Kao da nedostaje dio mene. Ogroman dio. Umorna sam. Samo se poželim ušuškati u krevet i spavati danima, tjednima, mjesecima, godinama. Ali čemu? Kao da bi to išta promjenilo. Ono što ne mogu ubiti u tebi je tvoj prokleti ponos. Ponos koji si stekao jer sam napokon imala hrabrosti reći ti kako se osjećam. Jesi li zbilja? Nemaš pojma koliko mi je trebalo da dođem do tebe i kažem ti sve. Oh, koliko sam samo puta probala. I svaki put odustala. Do onog dana. Onoga dana kada si mi rekao stvari koje nikada nisam mislila da hoćeš. Lagao si mi u lice. Kako si samo mogao?! Nema veze. Bol je prošla. Sad je ostala samo praznina koju si ostavio nakon što si mi dao onaj posljednji hladni pogled. Zbilja, kako si samo mogao?
* * *
Ali opet, u neku ruku, nisi ti kriv. I ja sam. Ne mogu lagati i reći da te ne volim. Volim, dapače. Dan mi je nezamisliv dok te nemam kraj sebe. Premda ne doslovno kraj sebe, dovoljno mi je samo da te jednom vidim da bih mogla nastaviti. Dani su mi sunčaniji čim te ugledam.
Naravno, najdraže mi je kada na tvojem licu postoji samo osmijeh. Danas sam ga ponovno vidjela nakon dugo vremena. I ja sam odmah sretnija. Jer, maleni, tvoja sreća je meni i moja sreća. A slučajni susreti pogleda mi daju nadu da ćeš možda jednoga dana sam shvatiti koliko su jaki moji osjećaji prema tebi. Da ćeš, barem jednom, ti biti taj koji će napraviti prvi korak, koji će ovoga puta doći do mene, a ne ja do tebe. Samo da pokažeš da ti je stalo, to bi bilo dovoljno. Jer ja sigurno neću ponavljati svoju grešku i prva pristupiti. Jednom sam to učinila i vidi što se dogodilo. Ne razgovaramo. A dragi, jedino što trebaš je pustiti ponos i prestati razmišljati o tome što drugi misle o tebi. Ali vidiš, postoji jedno mjesto u kojima se moja očekivanja i želje mogu ostvariti: u snovima. Tamo je moj svijet. Tamo mogu sve. Mogu letjeti bez ikakvih krila na leđima, trčati tako brzo dok ne osjetim kako mi se stopala odvajaju od tla. U tom se trenutku osjećam kao da sam sposobna učiniti sve. Taj osjećaj, tu sposobnost i snagu, to mi daješ ti. I to samo jednim pogledom. A zamisli što bi sve mogla kada bi mi nježno primio ruku i dotaknuo usne...
komentiraj (1) * ispiši * #
